Đorđe Kovačević, veliki ili mali poeta

Povodom 160 godina od rođenja Nikole Tesle, Republički pedagoški zavod i Savez inovatora Republike Srpske raspisali su Konkurs za izbor najboljih literarnih i likovnih radova učenika osnovnih i srednjih škola u Republici Srpskoj na temu „Život i djelo Nikole Tesle“.

Imajući na umu značaj života i djela Nikole Tesle za srpski narod u cjelini, kao i za svjetsku javnost, pozvani su učenici osnovnih i srednjih škola u Republici Srpskoj da u literarnom i likovnom radu izraze svoja osjećanja prema životu i djelu ovog srpskog naučnika i stvaraoca. Na Konkursu su mogli učestvovati svi učenici osnovnih i srednjih škola Republike Srpske.

Konkurs je bio nagradnog karaktera, a pristigla su 84 učenička literarna rada iz 53 osnovne škole, od kojih su izabrana najbolja tri.
Među nagrađenima, III mjesto pripalo je Đorđu Kovačeviću, učeniku VII-2 razreda, u konkurenciji osnovnih škola. Kao član Literarne sekcije Đorđe iza sebe ima već nekoliko nagrada za literarno stvaralaštvo i pregršt radova u stihu i prozi. A kako on to stvara svijet mašte i oživljava snove, Đorđe nam je sam objasnio:

U ovom napetom i burnom svijetu, gruba realnost se osjeća u vazduhu. Nema niti zlatnih jabuka, niti vjeDjordje Kovacevicčne sreće. Ali, ipak sve žudnje, svaki život, svaka prava sreća krije svoje misli u knjigama, pismima, skicama… Na toj hartiji čuvam i ja svoj biser, i ne dam da mi otmu život, savršen život, koji je nastao iz snova. Obična olovka uguši svaki rat, izliječi najbolesnijeg… Svi u srcu pišemo svoju knjigu, svi krijemo Romea i Juliju, tugu i radost. Da bih bio potpuno slobodan, prepuštam se pisanju, ljubavi, druženju… i svoje riječi jedino tako oživljavam.
Uz pomoć Literarne sekcije budimo u sebi neko šesto čulo, a horizont se veličanstveno pruža. Iako nemamo uvijek dovoljno vremena, nastavnica Nataša Cvijetić i dalje iz nas izvlači ono skriveno i posebno. Samo malo kročiš u svoje snove, i pokušavaš da analiziraš likove. Tako sam i došao na ideju da napišem sastav o Nikoli Tesli. Zamislio sam da je pored mene, da razgovaramo, sanjarimo, razmišljamo. I poslije velikog uloženog truda, nisam očekivao nagradu. Otprilike, ja to nosim u sebi. Ovo mi niko ne može uzeti, jer bez ovog duša bi bila nijema, kao pustinja. Iako sam mali, u sebi zamišljam drugog čovjeka koji živi, piše i sa sobom dijeli osjećanja. A onda ih poklanjam svima putem svojih priča.

Takvu jednu aprilsku priču o Tesli, podijelio je Đorđe sa nama…


Život i djelo Nikole Tesle

Uspavano sunce valjuška svoje zrake po mirnom, plavom nebu dok se sivi vrabac šepuri na granama starog jablana. Podne je. Umor i san stežu mi oči, kao krzneni ogrtač hrabrog pustolova sa Antarktika. Miris osunčane poljane prodire kroz prozor, i širi se po čitavoj sobi, neodoljivo mameći da odmah odeš u svijet snova i mašte.

Podrhtavajući od jeze, okretao sam se, tražio nekoga, ni sam ne znam koga… Osvrtao sam se i pažljivo pregledao svaki kutak, ali samo površinski, jer je bio mrak. Odjednom snažno svjetlo obasjalo me je sa stropa. U uglu sive, prašnjave prostorije stajao je čovjek. Visok, naočit, leđima okrenut meni. Okrenuo se i pogledao me svojim krupnim, plavim očima u kojima se krila neka još neznana, nedohvatljiva mudrost i čarolije cijelog svijeta. Našao sam se u čudu, jer sam u tom licu, u tim očima prepoznao našu diku i ponos, našeg Nikolu Teslu. I odjednom, cijela soba se izokrenula, i počela da kruži kao neki mistični vjetar što obrće stari, skoro srušeni vodenički točak.

Poslije nekoliko sekundi, Nikola i ja, stajali smo u nekoj bašti, punoj lijepih crvenih ruža, a ispred nas smo ugledali dvije sitne prilike kako veselo trčkaraju. Zanesen suncem i baštom, jedva sam shvatio da smo to, Nikola i ja, dok smo još bili mali. Mi smo se rodili u istom mjestu, zajedno se igrali, išli u školu. Kao mali bio je vrlo slab i kolebljiv. Živio je u stalnom strahu od vještica, vila, divova. Čak se sjećam kada smo bili na maskembalu, da se prepao djevojčice Smiljke koja se prerušila u vješticu, mada je više ličila na debeljuškastog gremlina. Imali smo koliko se to može reći, srećno djetinjstvo, ali jedan naš izum je sve pokvario. Još se sjećam kao da je juče bilo. Njegova majka je otišla na pijacu, a otac je radio, pa smo odlučili da malo eksperimentišemo. Napravili smo vjerovali ili ne VREMEPLOV! I stvarno je radio jer me je Nikola poslao u ovaj vijek, ali kada sam došao ovamo vremeplov je eksplodirao. Nije bilo povratka nazad. Ali, na svu sreću sada smo se sreli i do mile volje ispričali. Vratili smo se u onu sobu, tačno kada je htio nešto da mi pokaže.

Otvorivši hrapava, škripava vrata promumlja dvije – tri riječi. Izvede me i pokaza mi jednu laboratoriju. Oči su mi trčakarle sa jedne na drugu stranu, sa vrata na prozore. Nisam mogao da se nagledam toga. To je bilo čudo, za koje niko osim mene nije znao. Tačno nasred sobe, pored male, udobne fotelje nalazila se čudna mašina, koja je svaki čas nešto mumljala i brundala, kao da je oponašala krike šumskih zvijeri. Ali, ono što je bilo još čudnije je to što su iz nje izlazili neke vrste čarobnjaka koji su išli od kuće do kuće i dijelili milostinju, pomagali bolesnima, liječili slijepe i gluve. Sadili su po neku cvjećku u svakoj uličici. Ostao sam bez daha, jer nije to tako prosto, vidjeti mašinu koja pomaže drugima bez da išta traži zauzvrat. Ličilo mi je kao da sam u bajci, srećnoj bajci, kojoj nema kraja i gdje ljudi ne poznaju nevolju; gdje čudesa Pandorine kutije još nisu stigla, osim jedne, nade…

Odmah pored tog izuma nalazio se vremeplov. Prekriven prašinom, uprljan rđom i flekama, više je ličio na praistorijsku, zarđalu kutiju za nakit. Prišao sam malo bliže. Kablovi su štrčali svuda naokolo, a povremeno bi iz motora izlazio tanak konac struje. Uzeo sam par kablova, kliješta, špagu, nekoliko čeličnih opruga i molekularni prenosnik. Čim sam stavio čelične opruge oko motora i u kontrolni procesor novi molekularni prenosnik, mašina je nekako veselo zabrundala, kao mrki meda kad ugleda krušku sa zrelim i sočnim plodovima. Počeo sam da skačem po sobi od veselja, čak i da grlim slike. Nikola mi je čestitao i rukom prošao kroz kosu, a zatim kao kakva stara proročica, škiljeći, pogledao mi je u dlan. Nikad više nisam bio radosniji. Sve je djelovalo tako čarobno, tako milo, bez mane.

Prošetali smo gradom. Naučnik mi je pokazivao mnoga zanimljiva mjesta, kojih se nisam mogao sjetiti. Taj dan je Nikola Tesla morao da primi nagradu za tu mašinu, pa me je pozvao kao specijalnog gosta. Pristao sam. U dvorani gdje se nagrada primala, sve je bilo svečano uređeno, kao za vrijeme kakvog praznika. Na zidovima su visili stari portreti i pejzaži iz petnaestog vijeka, a djeca su sve cupkajući, jedva iščekivala početak ceremonije. Oglasile su se trube i ceremonija je počela. Nikoli je uz najveće poštovanje dodijeljena nagrada, a onda je pomenuo mene i moju želju za novim otkrićima, kao i veličanstvenu popravku vremeplova. Svima me je pokazao i nahvalio na sva zvona. Poslije pola sata morao sam, na moju veliku žalost da krenem.

Samo mi je prošao rukom kroz kosu i rekao: ,,Ne odustaj, jer za tebe, mladi gospodine ne postoje granice. Uvijek kada se obeshrabriš, sjeti se mene, svojih snova i ovog razgovora. Svaku novu modricu na duhu, shvati kao lekciju. Tako ćeš postati onaj poseban biser u okeanu. Uvijek će biti onih ljudi koji će ti rušiti snove, ali samo nastavi! A sada zdravo, i vidimo se!“

Oh, kakav je to, ljudi, bio san!

Đorđe Kovačević, VII-2,  JU OŠ „Sokolac“


Želimo mu puno uspjeha u budućem literarnom stvaralaštvu!

Nataša Cvijetić

Slično: